Subotička Gradska biblioteka nije bila samo zgrada puna knjiga bila je svetilište jedne posebne vrste hrabrosti.
Nada Sanka, autorka čije ime sve više prelazi granice Vojvodine, pred punom salom predstavila je svoju najnoviju knjigu „Iskra nade“, a veče je bilo i prilika da se još jednom osvetli njeno prvobitno literarno delo „Igra leptira“. Dva naslova, jedna sudbina. Jedna žena koja je odlučila da bol pretvori u reči, a reči u svetlost za druge.
Onima koji poznaju Nadin životni put, nije potrebno mnogo objašnjavanja. Život ove neobično plemenite i mudre žene podeljen je na pre i posle, na vreme pre gubitka unuke i kćeri, i na vreme koje je nastavila da živi, premda sa ranom koja ne zaceljuje.
U jednoj od priča koje su odzvanjale subotičkom bibliotekom, njen suprug joj je rekao samo: „Samo si mi ti ostala.“ Ta rečenica, kratka poput epitafa a teška poput čitavog života, zaustavila je dah u sali.
Posebnu dimenziju večeri donelo je prisustvo Brankice Damjanović, književnice čije je ime poznato daleko izvan granica Srbije. Njen dolazak nije bio samo gesta kolegijalnosti bio je potvrda da je ono što Nada Sanka piše literatura koja zaslužuje pažnju, ne samo srca, nego i struke. Kada priznatim piscima nije tesno da sede u publici zbog nečijeg dela, to govori više od svake recenzije.
Nada Sanka je rekla da su joj čitaoci joj prilazili i govorili da drugačije gledaju na život, da primećuju čudesnu prirodu, zalazak sunca, buđenje zore, da su zavoleli kišu, vetar, insekte i sve ono što je oduvek bilo tu oko njih, a čemu nisu pridavali značaja. To je, zapravo, definicija prave literature. Ne ona koja vas odvodi od života, nego ona koja vas vraća njemu. Nada Sanka piše o gubitku, a čitaoci pronalaze razlog da vole. Piše o bolu, a oni izlaze sa osmehom.
Postoji jedna jevanđeljska poruka koja se provlači kroz Nadin opus kao zlatna nit: „Ko pretrpi do kraja, taj će se spasti.“ Nije to pasivna rezignacija, to je aktivna vera. Vera da ima smisla ustati, pisati, izaći pred ljude i deliti.
